Novi Pazar 2002.d
Plava biblioteka - Knjiga 17
Urednik: Semiha Kacar
ISBN: 86-82285-19-3 (2002)
Sandzacki odbor je u okviru svoje "Plave biblioteke" objavio obimnu, sistematiziranu gradju o stanju ljudskih prava i sloboda u regionu Sandzaka u posljednjoj deceniji XX stoljeca. Mada Sandzak nije bio obuhvacen neposrednim ratnim strahotama, poput njegovog okruzenja, on je, pod psihozom straha i neizvjesnosti, u jezivom, prijetecem topovsko-tenkovskom okruzenju, novog ponavljanja "bosanskog scenarija", bio jedno od fokusiranih mjesta masovnog krsenja osnovnih ljudskih prava. Zbivanja u Sandzaku u periodu 1992. - 2000. bila su u sjeni dramaticnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Brojni, navodno misteriozni dogadaji, ubistva, pljacke, paljevine, otmice, masovna iseljavanja Bosnjaka, montirani sudsko-politicki procesi ostavili su duboke posljedice u svim ravnima zivota, sirenju opste zivotne i imovinske nesigurnosti. Napadima su bile izlozene i dzamije, islamski spomenici i groblja. Uporedo je u navedenom periodu dugo trajala i sinhronizirana medijska satanizacija ovog regiona koja je imala za cilj da prikaze kako su Bosnjaci u Sandzaku "fundamentalisti", "islamski ekstremisti", da zagovaraju tzv. "zelenu transferzalu"; da se pripremaju za rat, da imaju hiljade ljudi pod oruzjem, svrstanih u brigade i bataljone. To je trebalo i "opravdati" mjere drzavne represije. Sandzak je istican kao zariste islamskog fundamentalizma i vazan segment tzv. "zelene transferzale", u sklopu "koalicije fanatika: albanskih fundamentalista i Bosnjaka integrista iz Bosne", potpomognutih spolja "iranskim dzihadom" u cilju potpune islamizacije Balkana. U rezimskim medijima je ispoljena velika kolicina mrznje u falsificiranju i orvelovskoj proizvodnji neprijatelja. Pogubne posljedice anti-islamske i anti-bosnjacke kampanje osjecace se veoma dugo.
Nedefiniran status Bosnjaka u SRJ, stalno isticanje da vise nema zajednickog zivota u BiH, nije davalo prostora za nadu da je to onda ostvarljivo u SRJ, ili mozda i moguce ali pod posebnim uslovima. U komentarima Vlade SRJ na dijelove dva izvjestaja specijalnog izvjestioca Elizabet Rehn o stanju ljudskih prava u bivsoj Jugoslaviji i izvjestaju o manjinama koji se odnosi na SRJ, o Bosnjacima u SRJ se govorilo kao o "Muslimanskoj zajednici u SRJ", odnosno "stanovnicima muslimanske veroispovesti", "pripadnicima muslimanske verske zajednice".
Mada su se vlasti Srbije, Crne Gore i SR Jugoslavije uporno trudile da dokazu da nije bilo nikakvog krsenja ljudskih prava i sloboda Bosnjaka u navedenom periodu, da su ljudska prava bila iznad svjetskih i priznatih medunarodnih standarda, radilo se, u biti, o otvorenoj diskriminaciji, progonima, maltretiranjima i ponizavanjima jednog dijela sopstvenih gradana. Cinjenice su, pak, bile neumoljive. Vise desetina hiljada ljudi je proslo kroz policijski "tretman", mucenje, batinjanje i ponizavanje do bestijalnosti, kroz tzv. "informativne razgovore", narocito u opstinama Sjenica, Tutin i Novi Pazar, Prijepolje, Rozaje. Dva Bosnjaka su, nakon takvih poziva, izvrsila samoubistvo. Pretucena lica koja su izvadila ljekarska uvjerenja i podnijela tuzbe protiv radnika SUP-a nisu dobila sudsku satisfakciju. U vecini slucajeva su odlagane i sudske rasprave po ovim pitanjima. Sandzacki odbor je, na osnovu brojnih zalbi ostecenih i maltretiranih lica, u maju i junu 2001. i februaru i martu 2002. podnio nove krivicne prijave Okruznom tuzilastvu u Novom Pazaru protiv lica - pripadnika MUP-a koja su grubo prekoracila svoja sluzbena ovlascenja.
O stanju ljudskih prava i polozaju Bosnjaka u Sandzaku - SR Jugoslaviji dokumentirano govore i brojni izvjestaji domacih i medunarodnih institucija. Publikacije iz "Plave biblioteke" o tome konkretno i upecatljivo svjedoce. U svim registrima zlocina koji su se zbili na prostorima nekadasnje jugoslavenske drzavne zajednice i oni izvrseni u regionu Sandzaku imace svoje mjesto. Sve ono sto je dokumentirano ostaje kao bitno svjedocenje o turbulentnom vremenu u kojem su "jezici mrznje prethodili ratovima".
Predocavajuci dio novih svjedocenja, prikupljenih tokom 2001. i 2002. godine, o zbivanjima u pojedinim sandzackim opstinama, fokusirajuci posebno seoska naselja, Sandzacki odbor u sklopu svog dugorocnog projekta "Pravna pomoc i zastita zrtava diskriminacije i policijske torture", nastavlja sa svojim kontinuiranim traganjem za cinjenicama i dokazima o stanju ljudskih prava u regionu Sandzaka.S1] Svjedocenja su grupisana po opstinama u kojima zive ostecena lica. Po zlu cuvene sobe br. 4. i br. 25. novpazarskog SUP-a ostale su u sjecanjima mnogih nesrecnika, kao i imena lica koja su nad njima vrsila prave torture. Potrage za oruzjem bile su veoma surove. Zaplasenim ljudima je jednostavno, pored svega sto se desavalo, bilo uskraceno osnovno ljudsko pravo, da zastite svoje porodice i imetak, u vremenu kada se Sandzak nasao u okruzenju, a njime, bez ikakvog zazora, hodile brojne, naoruzane formacije i paraformacije. Trgovci oruzjem mahom su ostajali po strani. Sudenja takvim trgovcima iz Arandelovca u Novom Pazaru nisu izazvala vecu medijsku paznju, kao ni porijeklo potpuno novih pusaka iz kragujevackih zavoda "Crvene zastave". Policija je nerijetko trazila puske po odredenom serijskom broju. Puske su se kupovale i predavale, poput one price o "Glavi secera". Izjave zrtvi su prenijete autenticno, bez izmjena i posebnih gramatickih intervencija. U njihovom prikupljanju Sandzacki odbor je naisao na znatnu saradnju kod predstavnika lokalnih vlasti u Sjenici i Tutinu. Pored novih svjedocenja, kao njihova dopuna, objavljena su i neke ranije izjave ostecenih lica, radi ilustracije i potpunijeg shvatanja opsteg stanja u ovom regionu.
Promjene koje su se desile nakon oktobra 2000. u gradovima Sandzaka nisu izvrsene u potrebnoj mjeri. Tehnologija "organiziranog zaborava" i navodno kratkog pamcenja naroda trebala je uciniti svoje i izbrisati pocinjena nedjela, a samim tim i amnestirati egzekutore i omoguciti im blagovremeno "demokratsko" prestrojavanje, sve do neke "nove prilike". Iskustva ovog traumaticnog prostora su u tome bolna i porazna. Sve su generacije, u vecoj ili manjoj mjeri od 1912. godine, prolazile kroz slican "tretman"" palice i ponizavanja. Zla sudbina pratila je sve one koji se nisu odavde iselili nakon 1912. godine. Zato ih je trebalo "podstaci" da idu. Ovo sto se desilo u protekloj deceniji, posebice 1992.-1995. trebalo je uvjeriti Bosnjake, ako ne sve, onda bar najveci dio, da potraze svoj mir i sigurnost pod nekim drugim, udaljenijim podnebljem. Mnogo puta pominjani pripadnici MUP-a nisu bili obicni drzavni sluzbenici, vec i djelitelji pravde, borci za "nacionalnu stvar" koji su, svojim "budnim" ponasanjem, shodno iskustvima proslih, slicnih vremena, dokazivali svoju ideolosku i svaku drugu pravovjernost, ali se i preporucivali za jos "ozbiljnije poslove" i radna mjesta. Zato nisu morali ici u Bosnu, ili na Kosovo. Odlikovanja i javna priznanja nisu izostajala. Sve su to "zasluzili" i "odradili" i u Sandzaku, svojevrsnom poligonu za masovno sirenje straha i slamanje ljudske duse. Njihove zrtve - Bosnjaci, po tradiciji opet i uvjek samo "Turci", su to posebno osjetili. Ti Bosnjaci, odnosno "Turci", kao i njihove porodice, ali i citava sela i danas nisu oslobodjeni straha od nekog novog, moguceg slicnog scenarija.
Zahvaljujemo svima onima koji su pokazali razumijevanje i omogucili stampanje ove knjige.
Novi Pazar, juna 2002.
Semiha Kacar
Brojni, navodno misteriozni dogadaji, ubistva, pljacke, paljevine, otmice, masovna iseljavanja Bosnjaka, montirani sudsko-politicki procesi ostavili su duboke posljedice u svim ravnima zivota, sirenju opste zivotne i imovinske nesigurnosti. Napadima su bile izlozene i dzamije, islamski spomenici i groblja. Uporedo je u navedenom periodu dugo trajala i sinhronizirana medijska satanizacija ovog regiona koja je imala za cilj da prikaze kako su Bosnjaci u Sandzaku "fundamentalisti", "islamski ekstremisti", da zagovaraju tzv. "zelenu transferzalu"; da se pripremaju za rat, da imaju hiljade ljudi pod oruzjem, svrstanih u brigade i bataljone. To je trebalo i "opravdati" mjere drzavne represije. Sandzak je istican kao zariste islamskog fundamentalizma i vazan segment tzv. "zelene transferzale", u sklopu "koalicije fanatika: albanskih fundamentalista i Bosnjaka integrista iz Bosne", potpomognutih spolja "iranskim dzihadom" u cilju potpune islamizacije Balkana. U rezimskim medijima je ispoljena velika kolicina mrznje u falsificiranju i orvelovskoj proizvodnji neprijatelja. Pogubne posljedice anti-islamske i anti-bosnjacke kampanje osjecace se veoma dugo.
Nedefiniran status Bosnjaka u SRJ, stalno isticanje da vise nema zajednickog zivota u BiH, nije davalo prostora za nadu da je to onda ostvarljivo u SRJ, ili mozda i moguce ali pod posebnim uslovima. U komentarima Vlade SRJ na dijelove dva izvjestaja specijalnog izvjestioca Elizabet Rehn o stanju ljudskih prava u bivsoj Jugoslaviji i izvjestaju o manjinama koji se odnosi na SRJ, o Bosnjacima u SRJ se govorilo kao o "Muslimanskoj zajednici u SRJ", odnosno "stanovnicima muslimanske veroispovesti", "pripadnicima muslimanske verske zajednice".
Mada su se vlasti Srbije, Crne Gore i SR Jugoslavije uporno trudile da dokazu da nije bilo nikakvog krsenja ljudskih prava i sloboda Bosnjaka u navedenom periodu, da su ljudska prava bila iznad svjetskih i priznatih medunarodnih standarda, radilo se, u biti, o otvorenoj diskriminaciji, progonima, maltretiranjima i ponizavanjima jednog dijela sopstvenih gradana. Cinjenice su, pak, bile neumoljive. Vise desetina hiljada ljudi je proslo kroz policijski "tretman", mucenje, batinjanje i ponizavanje do bestijalnosti, kroz tzv. "informativne razgovore", narocito u opstinama Sjenica, Tutin i Novi Pazar, Prijepolje, Rozaje. Dva Bosnjaka su, nakon takvih poziva, izvrsila samoubistvo. Pretucena lica koja su izvadila ljekarska uvjerenja i podnijela tuzbe protiv radnika SUP-a nisu dobila sudsku satisfakciju. U vecini slucajeva su odlagane i sudske rasprave po ovim pitanjima. Sandzacki odbor je, na osnovu brojnih zalbi ostecenih i maltretiranih lica, u maju i junu 2001. i februaru i martu 2002. podnio nove krivicne prijave Okruznom tuzilastvu u Novom Pazaru protiv lica - pripadnika MUP-a koja su grubo prekoracila svoja sluzbena ovlascenja.
O stanju ljudskih prava i polozaju Bosnjaka u Sandzaku - SR Jugoslaviji dokumentirano govore i brojni izvjestaji domacih i medunarodnih institucija. Publikacije iz "Plave biblioteke" o tome konkretno i upecatljivo svjedoce. U svim registrima zlocina koji su se zbili na prostorima nekadasnje jugoslavenske drzavne zajednice i oni izvrseni u regionu Sandzaku imace svoje mjesto. Sve ono sto je dokumentirano ostaje kao bitno svjedocenje o turbulentnom vremenu u kojem su "jezici mrznje prethodili ratovima".
Predocavajuci dio novih svjedocenja, prikupljenih tokom 2001. i 2002. godine, o zbivanjima u pojedinim sandzackim opstinama, fokusirajuci posebno seoska naselja, Sandzacki odbor u sklopu svog dugorocnog projekta "Pravna pomoc i zastita zrtava diskriminacije i policijske torture", nastavlja sa svojim kontinuiranim traganjem za cinjenicama i dokazima o stanju ljudskih prava u regionu Sandzaka.S1] Svjedocenja su grupisana po opstinama u kojima zive ostecena lica. Po zlu cuvene sobe br. 4. i br. 25. novpazarskog SUP-a ostale su u sjecanjima mnogih nesrecnika, kao i imena lica koja su nad njima vrsila prave torture. Potrage za oruzjem bile su veoma surove. Zaplasenim ljudima je jednostavno, pored svega sto se desavalo, bilo uskraceno osnovno ljudsko pravo, da zastite svoje porodice i imetak, u vremenu kada se Sandzak nasao u okruzenju, a njime, bez ikakvog zazora, hodile brojne, naoruzane formacije i paraformacije. Trgovci oruzjem mahom su ostajali po strani. Sudenja takvim trgovcima iz Arandelovca u Novom Pazaru nisu izazvala vecu medijsku paznju, kao ni porijeklo potpuno novih pusaka iz kragujevackih zavoda "Crvene zastave". Policija je nerijetko trazila puske po odredenom serijskom broju. Puske su se kupovale i predavale, poput one price o "Glavi secera". Izjave zrtvi su prenijete autenticno, bez izmjena i posebnih gramatickih intervencija. U njihovom prikupljanju Sandzacki odbor je naisao na znatnu saradnju kod predstavnika lokalnih vlasti u Sjenici i Tutinu. Pored novih svjedocenja, kao njihova dopuna, objavljena su i neke ranije izjave ostecenih lica, radi ilustracije i potpunijeg shvatanja opsteg stanja u ovom regionu.
Promjene koje su se desile nakon oktobra 2000. u gradovima Sandzaka nisu izvrsene u potrebnoj mjeri. Tehnologija "organiziranog zaborava" i navodno kratkog pamcenja naroda trebala je uciniti svoje i izbrisati pocinjena nedjela, a samim tim i amnestirati egzekutore i omoguciti im blagovremeno "demokratsko" prestrojavanje, sve do neke "nove prilike". Iskustva ovog traumaticnog prostora su u tome bolna i porazna. Sve su generacije, u vecoj ili manjoj mjeri od 1912. godine, prolazile kroz slican "tretman"" palice i ponizavanja. Zla sudbina pratila je sve one koji se nisu odavde iselili nakon 1912. godine. Zato ih je trebalo "podstaci" da idu. Ovo sto se desilo u protekloj deceniji, posebice 1992.-1995. trebalo je uvjeriti Bosnjake, ako ne sve, onda bar najveci dio, da potraze svoj mir i sigurnost pod nekim drugim, udaljenijim podnebljem. Mnogo puta pominjani pripadnici MUP-a nisu bili obicni drzavni sluzbenici, vec i djelitelji pravde, borci za "nacionalnu stvar" koji su, svojim "budnim" ponasanjem, shodno iskustvima proslih, slicnih vremena, dokazivali svoju ideolosku i svaku drugu pravovjernost, ali se i preporucivali za jos "ozbiljnije poslove" i radna mjesta. Zato nisu morali ici u Bosnu, ili na Kosovo. Odlikovanja i javna priznanja nisu izostajala. Sve su to "zasluzili" i "odradili" i u Sandzaku, svojevrsnom poligonu za masovno sirenje straha i slamanje ljudske duse. Njihove zrtve - Bosnjaci, po tradiciji opet i uvjek samo "Turci", su to posebno osjetili. Ti Bosnjaci, odnosno "Turci", kao i njihove porodice, ali i citava sela i danas nisu oslobodjeni straha od nekog novog, moguceg slicnog scenarija.
Zahvaljujemo svima onima koji su pokazali razumijevanje i omogucili stampanje ove knjige.
Novi Pazar, juna 2002.
Semiha Kacar
