U Visem sudu u Bijelom Polju saslusan je 2. novembra 1994. posljednji optuzeni iz grupe od 21 Bosnjaka, koji su u svojoj odbrani najvise govorili o policijskom tretmanu za vrijeme isljednog postupka. Predstavnici Sandzackog odbora za ljudska prava, prateci ovaj politicki proces zabiljezili su neke specificne inserte iz arsenala policijske torture:
Ibrahim Cikic iz Bijelog Polja:
"Uhapsili su me ispred zgrade Crvenog krsta. Uzeli su me za ruke, jer sam slijepac i unijeli u auto. Odveli su me i strpali u jednu celiju. Bilo je to u mjesecu Ramazana. Jedan je rekao: ustaj, majku ti tursku. Svezali su me lisicama, zavezali oci i krenuli dalje njihovim kolima. Uzgred su mi rekli da je uhapsen i moj brat Kemal i da ce njihov zivot "zavisiti" od onoga sto cu pricati. Stigli smo negdje i odmah se zacuo glas nekog: pomoz Bog braco cetnici, evo svjeze turske krvi! Stavili su mi nesto preko glave. Govorili su da smo stigli u Cajnice i da ce dovesti mog brata Kemala i da ce ga licno zaklati Dusko Kornjaca. Bio sam spreman da zrtvujem i brata i sebe, necu da lazem.
Rekao sam sebi da je to uoci petka a to je Mubarek noc i mogu biti Kurban, i da su trazili bolju noc ne bi je izabrali. Vidjeli su ti cetnici da me nije strah, pa su poceli da me batinjaju. Jednom mi je jedan rekao: bjezi! Nisam htio to da radim. Uveli su me u neku plisanu sobu i zavezali mi ruke lisicama za radijator koji je bio vruc. Kada su mi se ruke ugrijale, poceo sam da vristim od velike temperature. Zatim su me uveli u drugu sobu koja je bila tapacirana, sa dva jaka reflektora. U toj sobi su mi govorili: Cikicu, znamo da si iz postene porodice, ali tvoj buduci "tretman" i tvog brata zavisice od tvog ponasanja. Trazili su od mene da teretim Haruna Hadzica, Rasima Sahmana i dr.
Molio sam ih da me ne gone da u mjesecu Ramazana lazem, jer ja te ljude ne poznajem. Dosla su druga dvojica i naredila mi da se skinem nag. Okrenuli su me k zidu, glavu naslonili na zid s rukama u vis i naredili mi da brojim od jedan. Brojao sam. ali od takvog stajanja, ruke su pocele da mi se tresu. Ukljucivali su mi struju. Govorili su mi: znamo da si vjernik, da si tvrd, ali ovdje niko nije izasao sto nije potpisao. Sjeo sam. Jedan je rekao: pocinji i pedeset puta su me udarili po tijelu palicom. Pao sam. Drugi je uzviknuo: ustaj Turcine i trazio da ispruzim dlanove po kojima su me pedeset puta udarili. Nesto malo kasnije su mi ukljucivali elektrosokove po genitalijama, iza uha. To je trajalo strahovito bolno i dugo. Jedini humani gest bio je sto me nisu udarali po glavi. Kada sam dobio krvave podlive po tabanima i ostalim dijelovima tijela trazili su ponovo da pricam o Harunu Hadzicu, Rasimu Sahmanu, Sulejmanu Ugljaninu... Rekao sam im: ljudi, ne mogu da pricam o licima koja ne poznajem. Bio bi to grijeh! Sljedeca "metoda" je bila u stilu: imamo mi pricu napisanu, samo je ti ponavljaj i nauci napamet. Stiskali su me za genitalije, udarali palicama, rukama i cipelama. Oko mene je bio mrak. Poveli su me u neku drugu prostoriju za mucenje, prskali me hladnom vodom nagog i opet me batinjali i mucili...Drugog dana poceli su da pricaju o nekakvoj sluzbi sigurnosti. Govorili su da sam ja snajperista! Okle ja snajperista a slijep covjek? Trazili su da kazem ko je otisao u Tursku na vojnu vjezbu. Rekao sam da ne znam da li je iko isao u tu Tursku. I kad su vidjeli da ne znam da li je iko isao u tu Tursku. I kada su vidjeli da ne ide sa mnom kako treba i da necu da priznam ono sto traze, jedan je povikao od tih mucitelja: dovedite mi njegovu sestru, zenu i dijete. Ponovo su me vukli za genitalije i tukli. Bio sam iznuren i trazio sam ljekara. Rekli su mi: nema ljekara, svi su u Gorazdu, vade oci Turcima. Trazio sam da pucaju u mene, da me ubiju... Jedan je vikao: Turcine, imas zlatni zub. Kako sam zinuo, uhvatio me za bradu i poveo u WC, uzeo noz i prinio na vrat. Neko je komandovao: kolji, kolji! Pustali su neke snimljene materijale, to sam kasnije saznao: Ibrahime, potpisi, Ibrahime, priznaj! Pitali su me: koliko ti je dijete staro? Pedeset dana, rekao sam. A oni su mi zaprijetili: ispeci cemo ti dijete zivo od pedeset dana, pomijesacemo ga sa svinjcetom od pedeset dana i takvo jelo moras pojesti, posto si ti vjernik. Kada sam cuo vrisku i silovanje svoje sestre i zene (bila je to traka) dobio sam nervni slom i nicega se vise ne sjecam".Napomena: Ibrahim Cikic je zavrsio svoju odbranu rijecima: "Pogledajte moje oci, zar vam to nije dovoljno? Imate pred sobom slijepog teroristu, komandosa, mudzahedina".
Rasim Sahman iz Rozaja:
"Bilo je vise specijalaca na ulazu iza kuce (25. januara) kada sam lisen slobode. Stavili su mi neku crnu maramu na ocima, lisice na rukama. Odveli su me nekud, da bi mi kasnije rekli da me vode u Focu, govoreci mi s prijetnjom: sad ces da vidis ko je Dusko Kornjaca. Upravo, idemo kod njega. Kad smo dosli tamo gdje su me odveli u neku veliku prostoriju, rekli su mi da se izujem bos, sto sam ja i uradio. Nastalo je udaranje palicama po tabanima. Ja nikog nisam poznavao. Trazio sam Dragana Stojanovica, Sefa obezbjedenja iz Rozaja. Rekao sam: ljudi, ja sam covjek u poodmaklim godinama (60) ubijte me ljudski ne mucite me ovako... Jedan od njih je bio malo sentimentalan pa mi je rekao: sav je sreca sto je i moj otac tvojih godina inace bi ti oba bubrega odvalio i nosio bi ih u obe ruke. A sto se tice Dragana Stojanovica on ti ne moze pomoci, jer mu je potrebno bar cetiri sata voznje da bi stigao do nas. To mi je rekao neki Slavko Otasevic, tako se predstavio kao inspektor i dodao: moj prijatejlu, ovdje hrabrih nema. Ponovo su me vodili nekud, odjednom su zavikali: Visegrad! I opet mucenje i ponizavanje, trazeci od mene da priznam da sam se vidao u tom Visegradu sa Muratom Sabanovicem... Tri dana i noci bez spavanja, jela i vode, sa kapuljacom na glavi".
"Bilo je vise specijalaca na ulazu iza kuce (25. januara) kada sam lisen slobode. Stavili su mi neku crnu maramu na ocima, lisice na rukama. Odveli su me nekud, da bi mi kasnije rekli da me vode u Focu, govoreci mi s prijetnjom: sad ces da vidis ko je Dusko Kornjaca. Upravo, idemo kod njega. Kad smo dosli tamo gdje su me odveli u neku veliku prostoriju, rekli su mi da se izujem bos, sto sam ja i uradio. Nastalo je udaranje palicama po tabanima. Ja nikog nisam poznavao. Trazio sam Dragana Stojanovica, Sefa obezbjedenja iz Rozaja. Rekao sam: ljudi, ja sam covjek u poodmaklim godinama (60) ubijte me ljudski ne mucite me ovako... Jedan od njih je bio malo sentimentalan pa mi je rekao: sav je sreca sto je i moj otac tvojih godina inace bi ti oba bubrega odvalio i nosio bi ih u obe ruke. A sto se tice Dragana Stojanovica on ti ne moze pomoci, jer mu je potrebno bar cetiri sata voznje da bi stigao do nas. To mi je rekao neki Slavko Otasevic, tako se predstavio kao inspektor i dodao: moj prijatejlu, ovdje hrabrih nema. Ponovo su me vodili nekud, odjednom su zavikali: Visegrad! I opet mucenje i ponizavanje, trazeci od mene da priznam da sam se vidao u tom Visegradu sa Muratom Sabanovicem... Tri dana i noci bez spavanja, jela i vode, sa kapuljacom na glavi".
Erdzan Fetahovic iz Rozaja:
"Mene su specijalci odveli 25. januara 1994. godine. Zavezali su mi oci, stavili lisice na ruke i kapuljacu na glavu, a zatim me povalili u njihova kola, dolje na podu. Pitali su me: znas li ti ko smo mi? Rekao sam da ne znam. - Mi smo vojni organi, odgovorili su, kao i one cetnicke Radovana Karadzica vojske. Jedan me je upitao: jesi li se ti halalio sa porodicom, jer ti si ionako mrtav. Na jednom mjestu su stali. Mislim da su pokusali da mi montiraju bjekstvo. Trajalo je neko dosaptavanje dva tri minuta, a zatim su se odmakli, odvezali me i povikali da bjezim. Stao sam kao ukopan. Opalili su 4-5 hitaca povrh moje glave uz socne psovke: majku mu tursku on ne preza. Ponovo su me latili i uveli u kola, stavili mi opet lisice. Pitali su me da li slusam radio Sarajevo? Rekao sam im da ne slusam. Pitali su me da li gledas TV Pale? Moj odgovor je bio ne. Pljustali su udarci s lijeva i desna. A neko je uzviknuo: Jel' stigao balija, dajte ga vamo... Izivljavali su se, cak i seksualno. Jedan mi je stavio prst u dupe i rekao: joj, kakvi guzovi, sad cu da ga j... Drugi me je lizao po vratu... Skinuli su mi ono cudo s glave. Osjecao sam istovremeno hladnocu i strah. Jedan je zavikao: sad ce Turcin da mi pusi k... Molio sam boga da mi uzme dusu. Ponovo su poceli da me tuku, palicama, rukama nogama po cijelom tijelu, kao i po glavi. Zavlacili su mi pistolj u usta, palicu u zdrijelo. Jedan od tih cetnika me je drzao za kosu, drugi noz a treci urlao: kolji, kolji, brze, brze... Imao sam osjecaj da sam zaklan, a jos ziv. Pomislio sam, valjda bi trebalo da potekne krv, ako sam zaklan. A krvi jos nema..."Svjestan sam bio da su mene pratili, da bi me 8.3.1994. "upecali". Sjedio sam u kucu, bavim se ribolovom, i dok sam pravio neki pribor, prut cistio, usla su cetvorica specijalaca: Je li ovo kuca Sefka Bungura"? Jeste, rekao sam. - Treba da nam das dvije puske, nece ti niko nista. - Nemam ljudi ni jednu pusku, odgovorio sam. - Podi s nama, odgovorise mi ljutito. Stavise mi lisice na ruke. Kad sam izasao pred kucu, vidio sam da je moja kuca bila opkoljena sa 15 specijalaca sa automatima na gotovs. Ubacili su me kao kofer u jedno auto pozadi, to je kao landrover. Dva specijalca su bila okrenuta jedan prema drugom, dok ja sam cucnuo medu njih da me mogu bolje udarati. Kad sam sjeo u auto, specijalci su mi zavrnuli dzemper i majicu i do gole koze me udarali do MUP-a. Od Zeljeznicke stanice, gdje mi je kuca, ima pet minuta voznje, meni se ucinilo da ima sat vremena. Cupali su me za kosu. Odveli su me u dezurnu, zatim u celiju. U celiji sam bio do kasno nocu, a onda me dezurni odveo na treci sprat gdje su organi drzavne bezbijednosti. Cim su me uveli, na vratima, nisam ni prekoracio prag, Zoran Lazovic, inspektor nasrnuo je na mene i nogama i pesnicama imao je zivot da mi uzme.
"Mene su specijalci odveli 25. januara 1994. godine. Zavezali su mi oci, stavili lisice na ruke i kapuljacu na glavu, a zatim me povalili u njihova kola, dolje na podu. Pitali su me: znas li ti ko smo mi? Rekao sam da ne znam. - Mi smo vojni organi, odgovorili su, kao i one cetnicke Radovana Karadzica vojske. Jedan me je upitao: jesi li se ti halalio sa porodicom, jer ti si ionako mrtav. Na jednom mjestu su stali. Mislim da su pokusali da mi montiraju bjekstvo. Trajalo je neko dosaptavanje dva tri minuta, a zatim su se odmakli, odvezali me i povikali da bjezim. Stao sam kao ukopan. Opalili su 4-5 hitaca povrh moje glave uz socne psovke: majku mu tursku on ne preza. Ponovo su me latili i uveli u kola, stavili mi opet lisice. Pitali su me da li slusam radio Sarajevo? Rekao sam im da ne slusam. Pitali su me da li gledas TV Pale? Moj odgovor je bio ne. Pljustali su udarci s lijeva i desna. A neko je uzviknuo: Jel' stigao balija, dajte ga vamo... Izivljavali su se, cak i seksualno. Jedan mi je stavio prst u dupe i rekao: joj, kakvi guzovi, sad cu da ga j... Drugi me je lizao po vratu... Skinuli su mi ono cudo s glave. Osjecao sam istovremeno hladnocu i strah. Jedan je zavikao: sad ce Turcin da mi pusi k... Molio sam boga da mi uzme dusu. Ponovo su poceli da me tuku, palicama, rukama nogama po cijelom tijelu, kao i po glavi. Zavlacili su mi pistolj u usta, palicu u zdrijelo. Jedan od tih cetnika me je drzao za kosu, drugi noz a treci urlao: kolji, kolji, brze, brze... Imao sam osjecaj da sam zaklan, a jos ziv. Pomislio sam, valjda bi trebalo da potekne krv, ako sam zaklan. A krvi jos nema..."Svjestan sam bio da su mene pratili, da bi me 8.3.1994. "upecali". Sjedio sam u kucu, bavim se ribolovom, i dok sam pravio neki pribor, prut cistio, usla su cetvorica specijalaca: Je li ovo kuca Sefka Bungura"? Jeste, rekao sam. - Treba da nam das dvije puske, nece ti niko nista. - Nemam ljudi ni jednu pusku, odgovorio sam. - Podi s nama, odgovorise mi ljutito. Stavise mi lisice na ruke. Kad sam izasao pred kucu, vidio sam da je moja kuca bila opkoljena sa 15 specijalaca sa automatima na gotovs. Ubacili su me kao kofer u jedno auto pozadi, to je kao landrover. Dva specijalca su bila okrenuta jedan prema drugom, dok ja sam cucnuo medu njih da me mogu bolje udarati. Kad sam sjeo u auto, specijalci su mi zavrnuli dzemper i majicu i do gole koze me udarali do MUP-a. Od Zeljeznicke stanice, gdje mi je kuca, ima pet minuta voznje, meni se ucinilo da ima sat vremena. Cupali su me za kosu. Odveli su me u dezurnu, zatim u celiju. U celiji sam bio do kasno nocu, a onda me dezurni odveo na treci sprat gdje su organi drzavne bezbijednosti. Cim su me uveli, na vratima, nisam ni prekoracio prag, Zoran Lazovic, inspektor nasrnuo je na mene i nogama i pesnicama imao je zivot da mi uzme.
Tukao me je krvnicki, jedva su ga oteli od mene. Kad su ga nekako izgurali i sklonili, vicuci: sta mu je, poludio je, ubice te, pricaj... Sjeo sam na jednu stolicu, poceli su da me ispituju. Rekli su mi: pricaj od kako si se rodio pa do danas, sta si radio? Rekao sam im da nista nisam radio i da sam obican gradanin. Pitali su me - da li poznajem Sulejmana Ugljanina, da li poznajem Haruna Hadzica, Rifata Veskovica, uglavnom sve ove celnike SDA. Rekao sam da ne poznajem nikoga, da clan SDA nikad nisam bio. Rekli su mi: "Pricaj za puske" Rekao sam da pusaka nemam. Povalili su me na patos, skinuli mi carape i cipele. Njih cetvorica su me tukli od dvanaest nula nula do pola cetiri ujutru. Bio sam sav otekao. Tu nema sta me nisu pitali. Tu sam primio preko 60 udaraca palicom po tabanima, po rukama dvadesetak, po glavi i tijelu bezbroj udaraca. "Slazi, ko ima puske, reci neko ime, pusticemo te, samo nam reci ko' ima puske, necemo te vise dirati", govorili su mi. Rekao sam im: ne mogu ljudi da nesto priznam sto nije i da lazem. Opet su vrsili pritisak na mene da kazem ko puca u selu Nedakusima, gdje je moja kuca. Uglavnom, od 20h do pola cetiri tukli su me naizmjenicno-Anicic, Lazovic, Drobnjak i Kljajevic. Nakon batina oko pola cetiri casa svezali su mi ruke,stavili lisice, neku krpu preko ociju i rekli mi da me vode u Cajnice kod Dusana Kornjace. Ovo sto smo ti radili bilo je milovanje, nista ti je to. Na stepenistu su me nogama udarali. Odveli su me pred MUP stavili u gepek, u auto pozadi. Vozio je Lazovic. Znam trojicu, cetvrtog ne znam jer je bio sa nekom kapuljacom i trakom preko ociju. Bio je Lazovic, Grbovic i Anicic, nacelnik DB. Kad su dosli ispod mosta, napravili su dva kruga, osjetio sam da me vode uz Kulinu. Znam da su neke vodili na Zabljak, Focu i Niksic. Mislio sam da i mene nekud vode. Racunao sam da do Mojkovca ima cetrdeset minuta asvalta, a ako bude makadam, vodice me na Zabljak. Tako je i bilo, cetrdeset minuta asvalta a zatim makadam. Nakon deset minuta makadama, najednom su stali. Izbacili me iz auta i kazali mi: Sefko, mi smo rijesili ovdje da te ubijemo, necemo da te vodimo nigdje". Sta-upitah! Vele, "mi hocemo da te ubijemo, nego pricaj". Nema sta ja da pricam, kazem im. Grbovic, nacelnik javne bezbijednosti ponudio mi je moj pistolj koji su mi uzeli pod odobrenjem (i lovacku pusku isto pod odobrenjem) i rekao mi: "Hoces li da se ubijes iz svog pistolja?" Odgovorio sam da necu, bojao sam se, sad ce mi nesto namontirat ponovo. "Kako neces", odgovorio mi je. Ubijte me vi, ja necu. Zatim su mi nudili cigaretu da ispusim pred smrt. Rekao sam im hvala. "Hoces li jos nesto da porucis zeni i djeci?" Rekao sam im, da nemam sta da porucim. "Dobro je", rekao je Grbovic. Cuo sam da neka rijeka huci. Naredili su mi da idem pjeske naprijed i da se ne smijem okretati. Vikali su za mnom: "ja cu, ja cu ga..." cuo sam za sobom repertiranje pistolja i tri puta su pucali pored mene. Kad su pucali, jedan od njih je rekao: "Prosu li ga majku mu tursku". Onda sam se okrenuo i vidio ovog cetvrtog kojeg ne poznajem, vidio sam ga u maskiranom odijelu sa kapuljacom, imao je traku preko ociju. Druge nisam vidio. Jedan je vikao: "daj meni", dok drugi: "necu, ja cu da ga ubijem, tri puta si pucao nisi ga ubio, majku mu tursku". Prisli su do mene i nastavili da me tuku nogama i rukama, onako oboren na zemlju. Anicic je zavikao: "vodite ga za Pljevlja". Opet su mi svezali oci, lisice mi uopste nisu skidali. Ubacili su me ponovo u gepek i krenuli u Pljevlja. Kada smo stigli u Pljevlja, rekli su: "Braco Pljevljaci, evo dovodimo vam ovog vaseg, pretresite ga. Ujutru do 6 h neka ga tu, a tada ce doci Dusko Kornjaca iz Cajnica i predace te ga njima". Ubacili su me u neku celiju u kojoj se nista ne vidi. Nakon dva-tri sata dosli su i ubacili me ponovo u auto. Ne znam gdje su me vozili. Ja sam mislio da putujemo prema Cajnicu. Nisam poznavao te ljude. Pitali su me: "Imas li sto da izjavis?" Nemam nista - odgovorio sam. Vozili su me dva sata manje vise, nekud. Doveli su me do nekog mjesta, ponovo me ubacili u celiju. Nisam poznao gdje je to. Kasnije, kada su otisli oni sto su me doveli, primjetio sam da je to Bijelo Polje. Priznajem, bilo mi je malo lakse. U toj celiji bio sam do tri sata posle podne. Odveli su me ponovo u one prostorije za mucenje. Rekli su mi da se skinem go i da moram priznati da imam puske. Molio sam ih i kumio, davao im 2000 DEM da uzmu pusku, ja cu potpisati, samo da me vise ne biju i muce, jer ja stvarno nisam imao nikakvo oruzje, osim onog pod dozvolom. Nisu pristali. Rekli su mi opet: "Imas dvije puske i moras ih dati nama". Onda su me tjerali, to je bio petak, da im donesem te puske, pustice me u ponedeljak. I pustili su me. Kod moje kuce cekali su me svojte i prijatelji, zabrinuti, sta je bilo sa mnom. Pitali su me sta je to bilo, a ja ne mogu da im pricam moju muku. Uvece sam otisao kod advokata Lukaca da ga pitam za savjet. Medutim, u zgradi me sreo iz drzavne bezbijednosti, Boro Drobnjak i odmah me prijavio u MUP. Ujutru zvoni telefon, zovu me da dodem na razgovor. Otisao sam na razgovor. Pitali su me - gdje sam isao sinoc? Nigdje, odgovorio sam.. Jesi li bio u Bijelo Polje? Jesam, rekao sam. - Kod koga? Kod advokata. - A zasto si isao kod advokata, pitali su me? Zato sto mi trazite puske koje nemam. Od advokata sam trazio savjet, odgovorio sam. Priprijetili su mi u MUP - Bijelo Polje da ne smijem nikom da zucnem ni jednu rijec, inace ce me pojesti mrak. Po njima nisu me ni tukli. Opet su mi naredili da do ponedeljka donesem puske. U ponedeljak sam otisao u MUP. Pitali su me zasto nisam donio puske? rekao sam da ih nemam. - Sto ih nisi kupio, pitali su me. Kako da kupim kad svi bjeze od mene, cim pomenem pusku! Ponovo su mi zakazali da se javim u srijedu Radovicu, sefu drzavne bezbijednosti. Otisao sam u srijedu. Rekli su mi da sacekam, jer je sef zauzet. Radevic me nije primio. Otisao sam kuci zabrinut. Od tada me niko nije zvao").(Starica koja nije zeljela da se pominje njeno ime):"Latif Bungur (95) iz sela Ravni (MZ Bukovica) ubijenog 16.02. a sahranjenog tek 30.10.1993. godine: "... Latifaga nije htio da se useli iz Bukovice sa ostalim rodacima. Rekao je ovdje sam roden, ovdje hocu da umrem, ili poginem... Ubijen je koljem i motkama. Prebijene su mu bile i noge i ruke, smrskana lobanja. Sve sam to vidjela kad sam se jednog dana povratila da vidim sta mi je sa kucom i malom. Bilo mu je prijenulo tijelo dolje za cilim. Ceher mu je bila plava. Sve su mu kosti bile izlomljene. Kazu da su te kosti isle i u Beograd i svukud. Latifaga ni mrava nije pokusao da zgazi... Drugi put sam dosla u Ravne kad su sljive zrele, Latifaga nije bio u kuci. Nije bilo ni one velike deke oko njega. Cula sam kasnije da su posle devet mjeseci dosle njegove kosti u Pljevlja... Kad sam usla u moju kucu u Ravne nide nemamo struje, nigdje krosnje, nide konopca ni testere. Nide kasike viljuske, struglje. Odneseno u mene sve, a sto nije razvaljeno odneseno u mene plate, odnesena mi resetka sto lozim vatru. Kuca ama nide prozora. U mene nema vrata na kucu, nema mala. Latifagina krava se zaglavila na stalu i lipsala, pahcad mu crkla gladna i zedna u sindirima. Znamo mi ko je ubio Latifagu..."
Jusuf, sura L. Bungura:
"Dva mjeseca su bile Latifove kosti u mrtvacnici pljevaljske bolnice. Donijela ih komisija. A u toj komisiji su bili ljekari, sudije, milicioneri i sta ja znam ko sve iz pljevaljske i bjelopoljske opstine. Mi smo culi da su dosle Latifove kosti u Pljevlja i pokusali smo odmah da ih pronademo. Obisli smo sva nadlestva. Niko nije htio da kaze gdje su. Trazili smo po grobljima, razgovarali sa grobarima. Ali niko nije htio da nam kaze. Onda smo stali, nema pa nema, sve dok nije dosao jedan Srbin i rekao mi: Eno Latifove kosti u mrtvacnici. Od tog trenutka kao da mi je pao kamen sa srca. Odmah sam obisao sva nadlestva u opstini (sa jednim prijateljem iz "Merhameta") i uzeo odobrenje da mozemo da ukopamo rahmetli Latifa Bungura. Dali su mi kljuc od Mrtvacnice. Otvorio sam i uzeo Latifove kosti koje su bile u jednoj najlonskoj vreci. Tu vrecu sam nosio do Galsahane. Ostao sam kod Latifovih kostiju. Pregledao sam ih. Nisu sve kosti bile. Nedostajalo je puno... Njega su onako ubijenog i ostavljenog razvlacile divljine: macke, pahcad, lisice... A mozda i kurjaci... Sta sve tu nije bilo... Dosao je hodza. Drugi dan smo zakazali dzenazu. Ukopali smo ga na Gradskom groblju, blizu bolnice. Na Latifovoj dzenazi bilo je osamdeset ljudi...".Prema pisanju nezavisnog nedjeljnika "Monitora" (br. 237), dana 25. aprila 1995. godine, oko 22 sata u selu Rosulje (MZ Bukovica SO Pljevlja) izvrsen napad na kucu Hajriza Tahirbegovica: "Poslije dvoipogodisnjeg izbjeglistva u Pljevljima, prije mjesec dana otisli smo u svoje selo. Racunali smo da se sada mozemo vratiti na svoja ognjista", prica 21-godisnji Hariz Tahirbegovic. "U utorak vece", nastavlja on svoju pricu, "sjedeli smo, u kuci, otac, majka, brat, sestra i ja. Iznenada, oko deset sati, eksplodiralo je nesto stravicno, ispred kuce. Bacili smo se na patos i izvukli ispod stola i kreveta. Nastala je, zatim, rafalna paljba i zastrasujuca buka. Moju sedmogodisnju sestru Eminu stitio sam tijelom. Napadaci nijesu prestajali s pucnjavaom. Psovali su nam ustasku majku i govorili da nam tu nema zivota. Dozivali su naseg komsiju Novicu, cija je kuca udaljena nekih dvjesta metara i vikali: 'Dodi Novice, ako smijes da ih spasis'. Citavo selo je culo eksplozije i pucnjavu, ali niko, nije smio priteci u pomoc. Bili smo nemocni... Trajalo je to, sa malim prekidima, oko cetiri sata. Mislio sam da ce nas sve pobiti. Oko dva sata ujutru nesto je eksplodiralo tako snazno da je osvjetlilo citavu kucu. Nakon toga je nastala tisina... Ujutro smo vidjeli da kuca nije ostecena i da su pucali iznad ili pored nje. Ipak, spakovali smo se i krenuli za Pljevlja. Emina je dozivjela sok i jos ne moze da govori-prica potisteno Tahirbegovic. Poslije cetvorosatnog pjesacenja, Tahirbegovic je, kako sam kaze, slucaj prijavio policiji u Pljevljima. Potom se, u drustvu svog rodaka, uputio u Podgoricu sa namjerom da zatrazi zastitu i pomoc od predsjednika Bulatovica, premijera Ðukanovica i ministra policije Pejakovica. Proslog petka, na razgovor ih je primio Vuk Boskovic, nacelnik policije Crne Gore. "Docekao nas je rijecima: 'Cim ste ovdje, znam da vas je teska nevolja natjerala da dodete'. Sve sam mu ovo ispricao", kaze Tahirbegovic, i nastavlja: "Cak i vise, jer nas je krajnje ljudski primio. Ispricao sam mu i kako nam je prilikom pretresa kuce ukradeno kilo zlata. Naime, prije dvije i po godine, dok je Srbima dijeljeno oruzje, Bosnjacke kuce je pretresla vojska i policija, radi oduzimanja oruzja. Pretresli su i nasu. Prilikom prvog pretresa, krajem maja '92. godine, policajci Vukota Scekic i Dragan Grbovic, korektno su to uradili i cak nam pokazali nalog. Medutim, pocetkom jula iste godine, policajac Slavisa Svrkota sa dvojicom rezervista je, ponovo, pretresao kucu. Nas su istjerali vani, a onda je neko od njih trojice uzeo kilo zlata, koje je otac donio iz Iraka i Alzira, gdje je dugo godinama radio. Majka se poslije toga zalila predsjedniku opstine Pljevlja Bojovicu i trazila svoje zlato, ali je on uputio na komandira pljevaljskog garnizona Zivkovica, a ovaj na nacelnika policije Radomana Purica. Medutim, on je bio vrlo neljubazan i cak joj prijetio. Pocetkom jula, iste godine, usljedio je novi pretres kuce. Pretres su vrsili policajac Bane Borovic i neki potporucnik JNA po imenu Aco, sa jos cetvoricom rezervista. Curcic, rezervista iz Pljevalja, ne znam mu ime, tukao je mene i brata Mustafu kundakom od puske. Psovao je i prijetio: 'Ili se selite, ili cete biti pobijeni'. Otisli smo ujutro za Pljevlja i tamo zivjeli kao podstanari, dvije i po godine. Nije nam bio priznat ni status izbjeglica. Vratili smo se sada na-nista, jer je, u meduvremenu, sve iz kuce opljackano. Nacelnik Boskovic nam je obecao da ce preduzeti energicne mjere i rekao: 'Ja vam garantujem da se ovo vise nece ponoviti. Krivci se moraju otkriti i izvjesti pred sud, a o tome ce javnost biti obavjestena'. Garantovao nam je i punu zastitu. Sto se tice zlata, uputio me da se pismenim putem obratim ministru policije Pejakovicu, ili njemu licno, uz obecanje da ce preduzeti potrebne mjere da se to zlato vrati. Sve sto smo govorili on je zapisivao"
"Dva mjeseca su bile Latifove kosti u mrtvacnici pljevaljske bolnice. Donijela ih komisija. A u toj komisiji su bili ljekari, sudije, milicioneri i sta ja znam ko sve iz pljevaljske i bjelopoljske opstine. Mi smo culi da su dosle Latifove kosti u Pljevlja i pokusali smo odmah da ih pronademo. Obisli smo sva nadlestva. Niko nije htio da kaze gdje su. Trazili smo po grobljima, razgovarali sa grobarima. Ali niko nije htio da nam kaze. Onda smo stali, nema pa nema, sve dok nije dosao jedan Srbin i rekao mi: Eno Latifove kosti u mrtvacnici. Od tog trenutka kao da mi je pao kamen sa srca. Odmah sam obisao sva nadlestva u opstini (sa jednim prijateljem iz "Merhameta") i uzeo odobrenje da mozemo da ukopamo rahmetli Latifa Bungura. Dali su mi kljuc od Mrtvacnice. Otvorio sam i uzeo Latifove kosti koje su bile u jednoj najlonskoj vreci. Tu vrecu sam nosio do Galsahane. Ostao sam kod Latifovih kostiju. Pregledao sam ih. Nisu sve kosti bile. Nedostajalo je puno... Njega su onako ubijenog i ostavljenog razvlacile divljine: macke, pahcad, lisice... A mozda i kurjaci... Sta sve tu nije bilo... Dosao je hodza. Drugi dan smo zakazali dzenazu. Ukopali smo ga na Gradskom groblju, blizu bolnice. Na Latifovoj dzenazi bilo je osamdeset ljudi...".Prema pisanju nezavisnog nedjeljnika "Monitora" (br. 237), dana 25. aprila 1995. godine, oko 22 sata u selu Rosulje (MZ Bukovica SO Pljevlja) izvrsen napad na kucu Hajriza Tahirbegovica: "Poslije dvoipogodisnjeg izbjeglistva u Pljevljima, prije mjesec dana otisli smo u svoje selo. Racunali smo da se sada mozemo vratiti na svoja ognjista", prica 21-godisnji Hariz Tahirbegovic. "U utorak vece", nastavlja on svoju pricu, "sjedeli smo, u kuci, otac, majka, brat, sestra i ja. Iznenada, oko deset sati, eksplodiralo je nesto stravicno, ispred kuce. Bacili smo se na patos i izvukli ispod stola i kreveta. Nastala je, zatim, rafalna paljba i zastrasujuca buka. Moju sedmogodisnju sestru Eminu stitio sam tijelom. Napadaci nijesu prestajali s pucnjavaom. Psovali su nam ustasku majku i govorili da nam tu nema zivota. Dozivali su naseg komsiju Novicu, cija je kuca udaljena nekih dvjesta metara i vikali: 'Dodi Novice, ako smijes da ih spasis'. Citavo selo je culo eksplozije i pucnjavu, ali niko, nije smio priteci u pomoc. Bili smo nemocni... Trajalo je to, sa malim prekidima, oko cetiri sata. Mislio sam da ce nas sve pobiti. Oko dva sata ujutru nesto je eksplodiralo tako snazno da je osvjetlilo citavu kucu. Nakon toga je nastala tisina... Ujutro smo vidjeli da kuca nije ostecena i da su pucali iznad ili pored nje. Ipak, spakovali smo se i krenuli za Pljevlja. Emina je dozivjela sok i jos ne moze da govori-prica potisteno Tahirbegovic. Poslije cetvorosatnog pjesacenja, Tahirbegovic je, kako sam kaze, slucaj prijavio policiji u Pljevljima. Potom se, u drustvu svog rodaka, uputio u Podgoricu sa namjerom da zatrazi zastitu i pomoc od predsjednika Bulatovica, premijera Ðukanovica i ministra policije Pejakovica. Proslog petka, na razgovor ih je primio Vuk Boskovic, nacelnik policije Crne Gore. "Docekao nas je rijecima: 'Cim ste ovdje, znam da vas je teska nevolja natjerala da dodete'. Sve sam mu ovo ispricao", kaze Tahirbegovic, i nastavlja: "Cak i vise, jer nas je krajnje ljudski primio. Ispricao sam mu i kako nam je prilikom pretresa kuce ukradeno kilo zlata. Naime, prije dvije i po godine, dok je Srbima dijeljeno oruzje, Bosnjacke kuce je pretresla vojska i policija, radi oduzimanja oruzja. Pretresli su i nasu. Prilikom prvog pretresa, krajem maja '92. godine, policajci Vukota Scekic i Dragan Grbovic, korektno su to uradili i cak nam pokazali nalog. Medutim, pocetkom jula iste godine, policajac Slavisa Svrkota sa dvojicom rezervista je, ponovo, pretresao kucu. Nas su istjerali vani, a onda je neko od njih trojice uzeo kilo zlata, koje je otac donio iz Iraka i Alzira, gdje je dugo godinama radio. Majka se poslije toga zalila predsjedniku opstine Pljevlja Bojovicu i trazila svoje zlato, ali je on uputio na komandira pljevaljskog garnizona Zivkovica, a ovaj na nacelnika policije Radomana Purica. Medutim, on je bio vrlo neljubazan i cak joj prijetio. Pocetkom jula, iste godine, usljedio je novi pretres kuce. Pretres su vrsili policajac Bane Borovic i neki potporucnik JNA po imenu Aco, sa jos cetvoricom rezervista. Curcic, rezervista iz Pljevalja, ne znam mu ime, tukao je mene i brata Mustafu kundakom od puske. Psovao je i prijetio: 'Ili se selite, ili cete biti pobijeni'. Otisli smo ujutro za Pljevlja i tamo zivjeli kao podstanari, dvije i po godine. Nije nam bio priznat ni status izbjeglica. Vratili smo se sada na-nista, jer je, u meduvremenu, sve iz kuce opljackano. Nacelnik Boskovic nam je obecao da ce preduzeti energicne mjere i rekao: 'Ja vam garantujem da se ovo vise nece ponoviti. Krivci se moraju otkriti i izvjesti pred sud, a o tome ce javnost biti obavjestena'. Garantovao nam je i punu zastitu. Sto se tice zlata, uputio me da se pismenim putem obratim ministru policije Pejakovicu, ili njemu licno, uz obecanje da ce preduzeti potrebne mjere da se to zlato vrati. Sve sto smo govorili on je zapisivao"
No comments:
Post a Comment